Dragi moj Gorane,                                                                 Banjaluka,  5.maj  1993.

Jutro je rano, ustvari svice, dan se radja. Ovo su mi najljepsi trenutci, ustvari dio dana kad prodje mrkla noc, puna straha i osluskivanja. Zaspem, i iz sna me trgne buka, ja skacem uvjerena da neko lupa na vrata, a ustvari pucnji ludaka, koji pucaju u svako doba dana i noci. Vec smo se donekle i navikli, ali noci su grozne sa tim pucanjem….
Nisam imala namjeru o ovome pisati, htjela sam pisati u vedrome tonu i o ljepsim stvarima, ali se ne mozes oteti stvarnosti koja nas okruzuje. Za to treba jaka volja, maksimalna fizicka preokupacija i naravno, izbjegavanje koliko je moguce, pricanja i citanja o svim tim uzasima.
Ali, znam da te sve interesuje, pa ti pisem, onako kako je.
A i moram da ti pisem.

Strasno nas je sve potreslo rusenje Ferhadije i Arnaudije. Evo i sada dok ti ovo pisem, suze mi teku. To je nesto tesko i jako bolno. Na mjestu gdje je bila Arnaudija, samo gomile i gromade kamenja i nikakvog drugog znaka da je tu bila ona lijepa gradjevina koja je davala Banjaluci njen identitet, da je ona Arnaudija bila sastavni dio grada i njenim gubitkom Banjaluka vise nije ona Banjaluka. Mene je to jako potreslo, stajala sam tamo nijemo sa suzama, da odam posljednju pocast Arnaudiji, koje vise nema. Jedan cilim je izbacen na vrh jedinog drveta koje je tu ostalo, neki drugi predmet se nije mogao vidjeti, valjda je sve pod tom gomilom kamenja.  Sve kuce okolo razdrmane, krovovi osteceni, stokovi izbaceni, stakla polupana. Otisla sam poslije do Ragiba na Tranzitu, da vidim kako su oni.  Tamo sam zatekla i Murata, izbacili su ga iz onog stana u Gajevoj i sad zivi kod Ragiba, nema gdje drugo. Oni su se svi jako uplasili, do jutra nisu ni znali sta se desilo. Od njih sam otisla da vidim Ferhadiju, tj. ono sto je od nje ostalo. Nisam mogla prici, okolo je bila milicija i zatvorila prilaz blize. Ferhadija je takodjer srusena do temelja, samo je ostala munara. Ali, jako ostecena i opasna, pa su je te noci srusili. Citav centar grada je demoliran od te silne eksplozije. Polupana su sva stakla na trznici i izlozi u „Boski“. Mozes misliti da su popucala i stakla na prodavnicama gdje je „Kras“ !!? Kazu da je tu eksploziv dovezen kamionom.
I sad, najvaznije: Dzamije su srusili Muslimani !!!
Tako kazu u Sudu i na radiju. Po nekima su to uradili Hrvati, ali se ni slucajno ne spominje mogucnost das u to Srbi uradili !!! Strasno.
Onu noc kad su dzamije srusene, pucalo se po cijelom gradu (bio je Djurdjevdan) i nisam svu noc spavala. Ne smijem da se opustim i zaspem, sve nesto osluskujem, sva se pretvorim u uho, svaki sum je sumnjiv. Grozno je to !!! Svasta se dogadja po noci. Jucer bas Azrin suprug Hamdija rece: “ Da je meni negdje otici, pa samo da normalno spavam. Ne bih drugo trazio.”
Ovo mogu razumijeti samo oni koji citave noci leze budni, u iscekivanju zla.

Neki dan sam srela Husu iz Privredne komore. On je u vojsci. Ocajan je, puno mi se pravda sto je u vojsci. Meni je jasno, zena mu je Srpkinja, pa i pored njegove strasne zrtve, oni se razvode. On, tako unisten u svom licnom zivotu, okruzen sa svim zlom u kojem i sam ucestvuje, pun grize savjesti na mene je prenio takav strah od buducnosti koja ocekuje Banjaluku i sve nas, tako da se nisam za dva dana oporavila.
I odlucila sam da nikome ne dozvolim da preda mnom raspreda takve price. To ubija nadu, koja nas jedino jos odrzava.

Moj rodjendan, 62. , je prosao. On i nije vrijedan nekog pomena i paznje, ali ipak. Sretna sam i Bogu  zahvalna sto sam u ovoj dobi relativno zdrava, mogu da se krecem i zivim normalan zivot. Da li je normalan i jednom covjeku dostojan, relativno je. Valjda jeste.
Srce ste mi radoscu ispunili vi, moja djeca sto ste se svi potrudili da mi cestitate i na taj nacin u moj zivot unesete svijetle i radosne tonove. Puno me je obradovala tvoja paznja,Gorane. Cestitka i novac su stigli, sve je u redu.
U to ime sam se bacila u trosak, napravila sam rodjendanski rucak, na kojem su bili  Svetozar i Vehid. Napravila sam “hercegovacki tepsijas” , bio je odlican. Za ruckom smo tebe pominjali, kako ti finansiras ovu proslavu. I kako ti volis to jelo.
Tom prilikom mi Vehid rece da je umro Ismet Kustric. Nisam bila na sahrani, jer eto do sad nisam to ni znala.

Neki dan sam isla u Debeljake, kod Andjelke i Stipe. Mnogo mi valjaju. Ljetos sam kupila kukuruz i psenicu, a samo mlin u Vrbanji radi, pa mi tamo Stipe odnese to zito da samelju. Redovi se cekaju, ja to ne bih mogla nikako bez njih. Andjelka me ispratila dio puta nazad, te mi pokazala osnovnu skolu u Debeljacima, na kojoj visi srpska zastava. Nema u toj skoli niti jedno dijete srpske nacionalnosti, sve sami Hrvati. Ali, zastava je srpska, uci se srpski jezik,a ne srpsko-hrvatski, kao dosad. Treba to sve izdrzati. Ali, sve ce doci jednom valjda na svoje mjesto. To sto neki hoce, to je neodrzivo.

Sta da ti kazem jos !???  Nista dobro, Gorane. To je ovdje realnost. Uzas, koji ti otamo ne mozes ni shvatiti. U Boriku sam neki dan srela profesoricu Eminu, moju bivsu kolegicu. Ne znam da li je se sjecas, predaje u Metalskoj skoli engleski jezik. Kaze mi da je u skoli pravi fasizam. Vecinu su nesrba otpustili, a i dalje otpustaju sve one ciji neko nije otisao u rezervu, da se bori i ubija. Jutros sam na pijaci srela i Jozu Medjedovica, bivseg direktora Hemijske skole. Otpusten, bez plate. Zena mu jos radi, brat iz Beograda ga pomaze da prezivi. Takvih je puna Banjaluka. Otpustene profesore i prosvjetne radnike srecem stalno. Svi oni koji su u Banjaluci, a „trebali“ bi ici u rezervu, provode grozan zivot. I oni, a i njihove familije. Kriju se, mijenjaju mjesto spavanja, strecaju i strahuju.
Od naseg poznanika, sin mu puna dva mjeseca nije izasao iz kuce. Stanuju u ulici Avde Karabegovica, a tamo je neki dan isto bio dzumbus. Neki haris Dzumhur, koji je u rezervi, u kafani ubio nekoga. Onda ga hvatali, on ubije i milicionera, onda pogine i hodza koji je slucajno tuda prolazio, isao iz dzamije kuci. Ne znam sve tacno, kako je bilo, ali je bila velika guzva. Taj Haris je na kraju sam sebi presudio i ubio se bombom. Na sahrani hodze kojega je ubila milicija (iako su oficijelno optuzili Harisa…) bio je i biskup Komarica. Azra, a i neki drugi su mi pricali da je stajao u redu pored odra zajedno sa muslimanskim svestenim licima, odnosno hodzama i primao saucesce. Azra kaze isto tako, kako je divno govorio i rekao na kraju: „Ubise te neprijatelji !!!“ Tako je on jedini istinu rekao naglas.
Komarica je veliki borac i ne posustaje. Uspio je ostvariti kontakte sa najvisim vojnim (gen.Talic) i civilnim (predsjednik Opstine Radic) rukovodiocima, koji su mu stavili na raspolaganje vojna vozila i oruzanu pratnju, jer su ga jednom uhvatili cetnici i htjeli zaklati. Komarica spasava sto moze. Oven i Vens su dosli u Banjaluku zahvaljujuci njemu i porukama koje salje svijetu preko radija. Samo da spomenem i Karitas, koji u Banjaluku dovozi ogromne kolicine hrane i hrani ljude svih vjera. Zahvaljujuci Komarici i direktoru Karitasa doktoru Mili Anicu, Banjaluka moze da koristi pomoc svijeta !!!
Ali, u svemu tome je i jedan momenat i istina, o kojoj cesto razmisljam.
Sinoc je jedan drzavnik javno izjavio kako je ovo sve sa humanitarnom pomoci oko koje se Svijet toliko zauzeo jedna obicna farsa. Kao da kazu Karadzicu i ostalim zlikovcima, vi ubijajte, palite, rusite, silujte, odvodite u konc-logore….a mi cemo slati humanitarnu pomoc !!!  Po njemu Evropa i Svijet time prikrivaju svoju nemoc ili nezauzimanje i neangazovanje u punoj mjeri.

Moj sine, ovdje su sve same Scile i Haribde. !!!
Sve i da hoces, nemas se gdje vratiti. Nemoj ni razmisljati o tome. Bojim se da ovo nece nikad izdobriti.  Najgore mi je kad ponekad odem do grada, na pijacu, pa se kuci vracam, a komsije ciju sam djecu ucila i predavala im u skoli, a tvoj otac ih poslije zaposljavao sad okrecu glavu i bjeze od mene kao od kuge !!! I je li to zivot dostojan covjeka !!!??? I hoce li ikad biti.
Ne znam ti reci.

Radujem se sutrasnjem danu i jutru.
Pogotovo, jer stize tvoj paket. Svako otvaranje paketa je “svecano”. Prosli smo put bili zadivljeni tom ambalazom od koje smo se oducili, a tako lijepe robe kod nas nije nikad ni bilo Sve je bilo divno i potrebno, nema promasaja.
Gorane, ako si se trudio oko paketa, uspio si napraviti divan, veliki poklon.

 
Voli te mama.


                                           

                           EPITAF




Ovo je samo jedno od pisama moje majke koja sam sacuvao.
Jedno od pisama iz onog vremena golgote Banjalucana,…..  kao sjecanje, pomen ili svjedocenje o tim teskim vremenima kad su se moja majka i moj brat, zajedno sa ostalim postenim Banjalucanima borili za opstanak i ostanak u nasoj Banjaluci. 
Pisma sto cuvaju od zaborava.
Izgleda sad,…. kao da je bilo davno, jako davno. Kao da je bilo, tamo negdje u nekom proslome zivotu.
A bilo je nazalost, u ovom nasem, u ovom sadasnjem.

U jednome su tada mnogi uspjeli. Bogu hvala, prezivjeli su.
Ali, ostati tamo u Banjaluci od gore pomenutih ljudi nije upio gotovo niko. Moja majka, moj brat, kao i velika vecina drugih morali su ipak napustiti nasu Banajuku. I zive odavno vec, rasuti kojekuda po svijetu.
A neki od njih nisu uspjeli, cak ni to. Nazalost, nisu prezivjeli.
Njima u pomen.
Da se ne zaboravi.

 

                                                           Goran Campara